Građanski nadzor javnih nabavki – iskustva i izazovi

Građanski nadzor javnih nabavki – iskustva i izazovi

U nastavku su predstavljeni neki od pokazatelja mogućih koruptivnih radnji u postupcima javnih nabavki o čemu svedoče iskustva organizacija i pojedinaca koji se bave nadzorom javnih nabavki, opisani u publikaciji Građanski nadzor lokalnih javnih nabavki.

– Obavljanje nabavki po cenama koje su više od tržišnih. 

Ovo je verovatno ključna zloupotreba u postupku javnih nabavki. Razlog je očit. Ako su cene tržišne, onda prodavac nema mogućnost da kupcu daje neku pogodnost, recimo neki oblik mita. Ali zato kupovina po cenama koje su iznad tržišnih omogućava prodavcu da ostvari dodatnu zaradu. Ta dodatna zarada se obično deli između prodavca i osobe ili osoba na strani lokalne jedinice vlasti, koje su prodavcu omogućili ovu vrstu zarade. – Nabavka nepotrebnih roba i usluga. Lokalne jedinice vlasti ponekad pribegavaju nabavkama roba i usluga koje im uopšte nisu potrebne. Šteta u ovakvim nabavkama je obično veća od one koja nastaje u drugim kategorijama zloupotreba. Jer, kod ostalih zloupotreba se makar kupe neke robe i usluge koje su potrebne, usled čega se zloupotrebi samo neki deo sume koja je upotrebljena za nabavke, a kod nepotrebnih nabavki se izgubi čitav plaćeni iznos. Naravno, nepotrebne nabavke se ne nazivaju tim imenom u postupku njihovog obavljanja, jer se one tada ne bi ni mogle obaviti. Obično se postupa sasvim suprotno – one se deklarišu kao neophodne ili bar vrlo potrebne. Da su bile nepotrebne vidi se po tome što se kasnije obično ne koriste. To su npr. kupovine softvera ili kancelarijskog materijala koji se kasnije ne koriste, probijanje ili asfaltiranje puteva koji nisu potrebni i koji se ne koriste, pravljenje rekreativnih objekata, deponija koji se potom napuštaju, itd. Kod ove vrste zloupotreba je nabavka bila važna samo da bi poslužila kao prilika i alibi za samu zloupotrebu sredstava kroz uzimanje mita, pa zato tako pribavljene robe i usluge treba prepustiti zaboravu.

– Nabavke roba i usluga neodgovarajućeg kvaliteta.

Pri javnim nabavkama kvalitet onoga što se kupuje trebalo bi da bude definisan i da se onda za taj unapred dati kvalitet posmatra samo cena. Ali, u praksi se često kvalitet koristi radi „ugrađivanja“, bilo da se kupljeno proglašava kvalitetnijim nego što jeste bilo da se lošiji kvalitet prihvata pod različitim izgovorima, kao što su povoljniji termin isporuke, uslovi servisiranja i održavanja, uslovi plaćanja, itd. U svakom slučaju javne nabavke lošijeg kvaliteta predstavljaju štetu za finansije lokalne samouprave, a za one koji su za nabavku bili odgovorni to predstavlja priliku za nezakonito bogaćenje. 

– Navođenje više umesto jednog kriterijuma.

Svaka javna nabavka mora biti precizno definisana u pogledu standarda kvaliteta koji se traži i drugih uslova kako bi to omogućilo da se sva pažnja usredsredi na jedini kriterijum koji će izraziti prirodu ponude – a to je cena. Ovome se pribegava da bi se našao jednostavan izraz koji sažima neku ponudu, a koju svako može razumeti. Svako ume da razlikuje šta je skuplje a šta jeftinije. Za razliku od jednostavnosti sa kojom se shvata cena, opis uslova za kupovinu roba i usluga može biti vrlo komplikovan, takav da se samo stručnjaci na tom polju mogu snaći. Naravno da neko ko želi da uzme mito mora ukloniti situaciju u kojoj cena tako rečito govori sve. To se izvodi tako što se pored cene navode i drugi kriterijumi. Među njima se najčešće koriste uslovi isporuke i servisiranja, uslovi plaćanja, razni tehnički standardi. Iza svake igre sa više kriterijuma skriva se želja za uzimanjem mita, jer se relativnom važnošću pojedinih kriterijuma može lako manipulisati. Zato svi uslovi moraju biti biti definisani i onda se u odnosu na njih gleda samo jedan pokazatelj – cena. 

– Razbijanje većih nabavki na manje.

Razbijanje velikih nabavki na više malih omogućava da se na postupak javnih nabavki primeni procedura koja je manje stroga i koja se obično manje kontroliše. Takođe postoji mogućnost da se male nabavke dalje „rasitne“, kako bi mogle da se obavljaju neposrednom pogodbom ili pregovorima sa dobavljačem. U tom slučaju se sasvim izbegavaju uobičajeni postupci koji se primenjuju kod javnih nabavki, što je takođe prilika za odgovorne da dođu do nezakonite koristi.

– Neregularno sprovedeni postupci nabavki.

Postupci za sprovođenje javnih nabavki mogu da se sprovode neregularno i mimo nepravilnosti koje su već navedene. Najčešće se to radi zaobilaženjem javnosti ili prikrivanjem dela podataka, namernim usporavanjem ili ubrzavanjem postupka nabavki, rotacijom uvek istih dobavljača, višestrukim poništavanjem tendera i aukcija, itd. U svakom od tih postupaka cilj je isti, da posao dobije firma sa čijim vlasnikom ili menadžerom se lakše dogovara posao, uključujući nezaobilazni mito. Kako je ljudska imaginacija nepresušna, posebno tamo gde postoji snažan interes, to postoje i drugi načini zloupotrebe javnih nabavki. Ali, ovi koji su ovde navedeni su najznačajniji i najčešći. Često se i drugi oblici zloupotreba moraju svesti na neki od pomenutih. Ugovaranje usluga po sistemu „leđa u leđa“ ili rentiranje opreme umesto kupovine se svode na pitanje cene ili „usluga za uslugu“.